Ima razgovora koje treba prepričati tiše nego što naslov traži. Hava Špiodić govori u Avazu nakon smrti Ratka Mladića, u času kad se to ime u dijelu javnosti ne spominje kao presuda, nego kao slavlje. Ona je 11. jula 1995. u Potočarima imala 16 godina. Pokušala je ući u autobuse. Sestra joj se zvala Hasima. Hasima je prva žena žrtva genocida sahranjena u Potočarima.

To je sav faktografski okvir koji ovaj tekst smije držati. Avaz je jedini navedeni izvor. Inat ne dodaje satnicu tog dana, ne crta mapu baze, ne izmišlje dijalog i ne opisuje smrt koju Hava ovdje nije stavila u rečenicu. Dostojanstvo nije ukras. Dostojanstvo je odluka da se praznina ostavi praznom.

Šta je njen glas, a šta urednički okvir

Tri citata su njena. Sve ostalo je okvir: datum, mjesto, godine, sestrino ime, činjenica sahrane, činjenica da je razgovor došao nakon Mladićeve smrti i javnog veličanja. Okvir nije sjećanje. Sjećanje je samo ono što ona kaže.

Prva rečenica:

Žalosno je to da ima toliko osoba koje ga podržavaju.

Druga:

Mislim da bi sada bilo gore kada bi se rat ponovio.

Treća:

Srećom da je neko od srpskih vojnika rekao 'Pustite je da prođe.'

Treća rečenica je jedini vojni glas u ovom tekstu, i on je unutar njenog citata. Inat ne imenuje tog vojnika, ne gradi mu biografiju i ne pretvara jednu sreću u priču o sistemu. Ona kaže da je neko to rekao. To je dovoljno.

Potočari, 11. juli 1995, šesnaest godina

Potočari su 11. jula 1995. mjesto koje historija već poznaje. Ovaj tekst ne drži predavanje o genocidu da bi popunio stranicu. Drži samo Havin položaj u tom danu: imala je 16 godina i pokušala je ući u autobuse. Šta je vidjela s jedne strane kolone, šta je čula, kako je izgledao njen strah, Avaz u navedenim faktima ne daje kao scenu za prepis. Zato je ovdje nema.

Autobus u toj rečenici nije metafora. To je pokušaj izlaska. Ishod tog pokušaja, korak po korak, ovaj tekst ne rekonstruira. Ko želi njenu širu ispovijest, čita Avaz. Ko čita Inat, dobija urednički sažetak bez dopisane dramaturgije.

U društvu sjećanje na juli 1995. nije sezonska tema. Ono se vraća kad neko umre, kad neko slavi, kad neko kaže da se rat „neće ponoviti“ kao da je to zaključak, ne molitva.

Hasima, prva sahranjena žena

Hasima je Havina sestra. Avaz, u okviru koji je ovdje dozvoljen, kaže da je ona prva žena žrtva genocida sahranjena u Potočarima. Ta rečenica nosi ime i mjesto ukopa. Ne nosi opis posljednjeg dana, ne nosi medicinski izvještaj, ne nosi uredničku spekulaciju zašto baš ona prva.

Memorialni centar u Potočarima je mjesto gdje ime postaje javno. Prva sahranjena žena nije statistika za naslov. To je sestra. Hava govori iz tog odnosa, ne iz instituta. Ovaj tekst je ne tera da bude svjedok za cijelu dolinu.

Smrt, slavlje, žalost koja nije privatna

Razgovor dolazi nakon smrti Ratka Mladića i nakon javnog veličanja. Avaz to stavlja u kontekst. Inat ne prebrojava skupove, ne citira pjesme, ne imenuje političare koji slave, jer tih imena u navedenim faktima nema. Drži samo da veličanje postoji u javnosti, i da Hava na to odgovara prvom rečenicom: žalosno je što ga toliko ljudi podržava.

To nije poziv na osvetu. To je ocjena atmosfere. Druga rečenica ide dalje: misli da bi sada bilo gore kad bi se rat ponovio. To je njen sud o ovom vremenu, ne urednički scenario. U politici takva rečenica može biti zloupotrebljena kao parola. Ovdje ostaje njen stav, atributiran, bez dopune.

Šta „pustite je da prođe“ radi, a šta ne radi

U trećoj rečenici Hava kaže da je neko od srpskih vojnika rekao da je puste. Ona tu sreću ne pretvara u oprost sistema. Ovaj tekst je neće pretvoriti ni u dokaz da „nije sve bilo crno“, ni u dokaz da je cijela vojska htjela ubiti. Jedna rečenica jednog vojnika, u njenom sjećanju, objasnjava zašto je prošla. Ništa više.

U vijestima svjedočenja se često sjeckaju u najžešći kadar. Ovdje je kadar namjerno uzak. Šesnaest godina. Autobus. Sestra. Tri rečenice. Smrt čovjeka koji je za nju ostao zločinac, i javnost koja dio tog imena slavi.

Za čitaoca u dijaspori i za čitaoca koji slavi

U dijaspori se Potočari često gledaju iz daljine, kroz komemoraciju i kroz porodični telefon. Havin razgovor nije poziv da se iz inostranstva šalje bijes. To je zapis da žena koja je tamo bila dijete sada sluša podršku čovjeku koj veže za taj dan, i da joj je to žalosno.

Za čitaoca koji Mladića slavi, ovaj tekst ne nudi prepirku. Nudi njen glas. Ako mu taj glas ništa ne znači, problem nije u dužini članka.

Šta ovaj tekst namjerno ne radi

Ne opisuje tijela. Ne izmišlje trudnoću, oružje, posljednje riječi, broj mrtvih u jednom kadru. Ne stavlja Havinu sestru u grafičku rečenicu da bi tekst bio „jači“. Ne citira Mladića. Ne pravi listu njegovih presuda, jer ovaj članak nije biografija osuđenika, nego urednički držač jednog razgovora.

Ne pretvara treću rečenicu u film o spasiocu. Ne pretvara prvu u anketu. Ne pretvara drugu u prognozu rata.

Ključni detalji, uski sloj

  • ime: Hava Špiodić

  • dan i mjesto: 11. juli 1995, Potočari

  • godine tada: 16

  • radnja koju izvor drži: pokušala ući u autobuse

  • sestra: Hasima, prva žena žrtva genocida sahranjena u Potočarima

  • povod razgovora: smrt Ratka Mladića i javno veličanje

  • izvor: Avaz, jedan

  • tri citata, navedena gore, ništa četvrto

To je cijeli tvrdi sloj. Sve ostalo je način čitanja, ne dopuna njenog dana.

Šta ostaje namjerno prazno

Ostaje šta je tačno vidjela između pokušaja ulaska u autobus i rečenice da je prođe. Ostaje kako je Hasima došla do Potočara kao prva sahranjena žena. Ostaje ko slavi Mladića danas, imenom i funkcijom. Avaz u navedenim faktima to ne daje kao listu, pa je Inat ne pravi.

Praznina ovdje nije nedostatak teksta. Praznina je urednički stav. Svjedokinja nije materijal za popunjavanje.

Uredničko čitanje, odvojeno od njenog glasa: veličanje tog imena nije privatni ukus kad ga sluša žena koja je u Potočarima imala 16 godina. To je javni gest. Hava ga naziva žalosnim. Druga njena rečenica, da bi rat danas bio gori, ostaje njen strah, ne naša prognoza.

Pošten zaključak je kratak, i treba da ostane kratak. Hava Špiodić je u Potočarima 11. jula 1995. imala 16 godina i pokušala je ući u autobuse. Sestra Hasima je prva žena žrtva genocida sahranjena u Potočarima. Nakon Mladićeve smrti i javnog veličanja, Hava kaže da je žalosno koliko ga ljudi podržava, da bi rat danas bio gori, i da je neko od srpskih vojnika rekao da je puste da prođe. Avaz je izvor. Inat nije bio u toj sobi. Zato ovdje nema četvrte rečenice koja bi izgledala kao njena.