Ibrahim Smajić opet psuje Boga. Salihu kaže: afekat ga ufatio

Ibrahim Smajić iz Bukve kod Viteza ima dvije kamere. Jedna ga drži kao vjernika. Druga, na kraju ovog videa, drži ga kako psuje Boga sinu.

5. oktobra 2026. kanal Šumski kuhar Hamdija Ramulj objavljuje video. Traje 49 minuta i 56 sekundi. Naslov: prvi radni dan, mladi konj ulazi u šumu. U kadru su Ibrahim, Salih, Izudina, drva i ždrijebac od devet mjeseci. Pregleda je, kad je ovaj tekst pisan, preko 59.000. YouTube titlova nema. Zato se kraj ne prepričava iz titla. Kraj se gleda.

Do 48. minuta ovo je priča o konju. Ko stane ranije, ode kući s pričom o šumi. Ko ostane, čuje drugog čovjeka.

Kraj nije o konju

Od otprilike 48:46 Ibrahim više ne uči konja. Viče. Viče Salihu. Viče na Boga.

Na tom kraju sam to spušta na jednu rečenicu, onako kako on kaže: afekat ga ufatio.

Afekat. Kao da je nalet. Kao da ga je nešto zgrabilo. Kao da psovka nije njegova. Usta su njegova. Sin stoji tu. Kralj pijaca, kako ga javnost već zove, dobija Boga u psovci, ne u ilahiji.

Ispod istog videa neko je napisao rečenicu koja ne treba prevod: „Koda ibro boga zdrma.“

To nije urednička figura. To je čovjek koji je odgledao do kraja i napisao šta je čuo.

Cijeli video stoji ispod ovog teksta. Kraj, ako nećete čekati 49 minuta, otvara se ovdje: 48:46.

Jedan dan Kur'an, drugi dan ovo

Problem nije što je neko u šumi opsovao. Problem je raspored.

Jedan dan Ibrahim drži Kur'an. Jedan dan ide ilahija. Jedan dan je kadar namješten da dijaspora vidi čovjeka koji se boji Boga. Sljedeći dan, isti čovjek, isti sin, ista vrsta kamere koja ulazi u dvorište, i na kraju radnog dana Boga psuje.

To nije težak dan. To je kostim. Kostim spadne kad konj krene niz stranu, kad se Salih ne snađe, kad treba krivac. Afekat, kako on to zove, dođe kao izgovor. Izgovor stiže poslije psovke, ne prije.

Vjernik koji jedan dan čita, a drugi dan psuje, pred istom publikom, ne posrće. Radi predstavu. Publika tu predstavu već plaća pažnjom. Naslov proda konja. Psovka je besplatni dodatak za one koji ostanu do kraja.

Porodica je ista ona iz Bukve. Salih je sin. Rukija je u kući u drugim kadrovima. Ovaj kraj nije njihov. Ovaj kraj je Ibrahimov glas.

Alkohol koji nikad nije pio

Ista predstava ide i na čašu.

Ibrahim priča da alkohol u životu nije pio. Čisto. Nikad. Rečenica je zgodna kad treba slika čestitog čovjeka iz Bukve, čovjeka kojem se šalje pomoć, čovjeka pored kojeg stoji Kur'an.

Onda dođu drugi klipovi. Nije jedan. U njima se pije. Ne kao tuđa čaša koja slučajno stoji u kadru. Kao njegova. Dovoljno puta da rečenica o životu bez alkohola više ne stoji uspravno.

Ko hoće Kur'an, neka gleda onaj dan. Ko hoće čašu, neka gleda ove druge. Ko hoće oboje u istom čovjeku, neka prestane birati samo onaj snimak koji mu odgovara.

To je isti obrazac kao novac. Javnost već vrti priču o 30.000 KM, cigarete i stoku koja nema šta jest. Papir za to i dalje nije presuda. Obrazac jeste: jedan kadar siromah i vjernik, drugi kadar nešto sasvim drugo.

Kralj pijaca dobija psovku

Salih Smajić nije slučajno kralj pijaca. Darko Durmol ima kadar s vašara u Jajcu i naslov koji ga tako proglašava. NERKO ga zove isto. Pijaca, bikovi, osmijeh, roba. To je javni Salih. Glad je drugi kadar, drugi datum. I tamo je sin, ne otac, taj koji nosi rečenicu.

U ovoj šumi sin trči za konjem skoro cijeli sat. Komentari ispod videa, desetine njih, pišu istu stvar drugim riječima: Salih se kida, otac sjedi, Izudina vuče. I na kraju, umjesto hvale, psovka.

Afekat ga ufatio. Lijepa rečenica za čovjeka koji neće da kaže prostiju: opsovao sam Boga, i to svom sinu.

Šta ostaje kad se konj izvuče

Naslov prodaje rad. Kraj prodaje karakter.

Konj je naslov. Kraj je tema.

Ko nije stigao do kraja, propustio je jedini razlog da se ovaj video pamti. Cijeli snimak je ispod. Pustite ga do kraja.