Mala i srednja preduzeća u Bosni i Hercegovini zapošljavaju 436.168 ljudi i čine 70,7 posto zaposlenosti u poslovnoj ekonomiji obuhvaćenoj OECD-ovim podacima. Njihova dodana vrijednost procijenjena je na 10,877 milijardi eura, odnosno 69 posto ukupne vrijednosti u istom obuhvatu. To su podaci za 2024. godinu iz novog izvještaja SME Policy Index 2026 za Zapadni Balkan i Tursku.

Profil Bosne i Hercegovine objavljen je 20. oktobra, a nalazi su zatim predstavljeni u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci. Dokument ne govori samo koliko firmi postoji. On ocjenjuje politike kroz 13 dimenzija, od pristupa finansiranju i registracije do digitalizacije, vještina, javnih nabavki, inovacija i zelene tranzicije.

Brojke pokazuju ko zaista nosi ekonomiju

OECD u BiH bilježi 86.640 malih i srednjih preduzeća. Važno je pročitati fusnotu: bh. strukturne poslovne statistike grupišu mikro i mala preduzeća u kategoriju od nula do 49 zaposlenih, pa direktno poređenje sa svakom državom nije savršeno. Ipak, ukupna slika je jasna. Veliki dio radnih mjesta, proizvodnje i lokalnih prihoda zavisi od firmi koje nemaju resurse velike korporacije.

U regionalnom pregledu navodi se da MSP-ovi čine između 99,2 i 99,9 posto svih preduzeća u posmatranim ekonomijama. Problem nije nedostatak malih firmi nego nedovoljno širok srednji sloj kompanija koje su prešle put od samostalnog rada i mikroposlovanja do stabilnog izvoznika, dobavljača ili poslodavca sa razvijenim menadžmentom.

BiH ima značajniju proizvodnu bazu od dijela regiona. OECD procjenjuje da prerađivačka industrija stvara približno četvrtinu dodane vrijednosti MSP sektora, posebno kroz metale, preradu drveta i automobilske komponente. To je prednost jer izvozna proizvodnja može širiti tržište izvan ograničene domaće potražnje. Istovremeno je izložena cijenama energije, tehničkim standardima, rokovima na granici i promjenama potražnje u EU.

Produktivnost je bolja nego što se često pretpostavlja, ali nije dovoljna

OECD za BiH navodi prosječnu produktivnost MSP sektora od 24.939 eura dodane vrijednosti po zaposlenom, naspram 27.045 eura u velikim preduzećima. Odnos od 92 posto izgleda snažno u regionalnom poređenju. Međutim, to ne znači da je ukupni nivo produktivnosti dovoljan za brz rast plata i standarda.

Prvo, poređenje je unutar domaće ekonomije. Velika firma u BiH također može biti daleko ispod produktivnosti konkurenta u razvijenijoj članici EU. Drugo, kategorija malih preduzeća u dostupnim podacima uključuje širok raspon od samostalnog biznisa do kompanije sa 49 radnika. Prosjek može sakriti velike razlike između firmi, sektora i gradova.

Najkorisnije pitanje nije jesu li male firme „dobre“ ili „loše“, nego šta im treba da ulože u opremu, znanje, softver, energetsku efikasnost i novo tržište. Produktivnost raste kada isti tim može proizvesti kvalitetniji proizvod ili veću vrijednost, a ne samo kada ljudi rade duže.

Zašto je bh. sistem posebno težak za ocjenjivanje

OECD je zbog ustavne strukture BiH prikupio tri upitnika: državni, federalni i upitnik Republike Srpske. Brčko distrikt je uključen u opis razvoja, ali ne u ponderirane rezultate jer predstavlja približno jedan posto stanovništva. Za različite oblasti korištena su četiri modela bodovanja, zavisno od toga gdje se nalazi nadležnost.

Za poduzetničko učenje, stečaj, usluge podrške, vještine, inovacije i zelenu ekonomiju rezultat uglavnom kombinuje dva entitetska nivoa. Kod pristupa finansiranju i tehničkih standarda veća težina je na državnom nivou. Javne nabavke se računaju kroz državni nivo. Digitalna sigurnost dijeli odgovornost između više nivoa.

Ovaj metodološki detalj objašnjava problem koji firma osjeti praktično. Poduzetnik ne posluje unutar organigrama institucija nego pokušava registrovati djelatnost, dobiti dozvolu, platiti porez, zaposliti radnika i prodati robu. Kada se pravila i digitalne usluge razlikuju, trošak se pojavljuje kroz vrijeme, savjetnike, putovanja i neizvjesnost.

OECD zato naglašava koordinaciju kako lokalne mjere ne bi narušile jedinstveno domaće tržište i stvarale različite uslove za slična preduzeća. Koordinacija ne mora značiti centralizaciju svih ovlasti. Ona znači kompatibilne registre, jasne procedure, razmjenu podataka i pravila koja firmi ne mijenjaju osnovnu logiku poslovanja prelaskom administrativne granice.

Šta bi vlasnici firmi trebali tražiti od reformi

Prva korisna reforma je usluga koja završava postupak, a ne samo web-stranica sa formularom. Digitalizacija ima vrijednost kada poduzetnik jednom unese podatke, prati status predmeta i dobije odluku bez obilaska više šaltera. Skenirani obrazac poslan e-mailom nije puna digitalna usluga.

Druga je transparentan pristup finansiranju. Program subvencije ili garantne šeme mora imati javne kriterije, rokove, troškove i izvještaj o rezultatima. Vlasnik firme treba znati da li je podrška namijenjena likvidnosti, investiciji, izvozu, energetskoj obnovi ili razvoju novog proizvoda. Jeftin kredit nije koristan ako rok otplate ne prati povrat ulaganja.

Treća je pristup standardima i akreditovanim ispitivanjima. Proizvođač može imati narudžbu, ali bez odgovarajućeg certifikata ili laboratorije ne može isporučiti robu. To je posebno važno za firme vezane za EU lance dobave. Javni sistem podrške treba smanjiti trošak usklađivanja, a ne obećavati da standard nije potreban.

Četvrta je druga šansa nakon poslovnog neuspjeha. Stečaj koji godinama blokira imovinu, zaposlenike i poduzetnika pretvara poslovni rizik u dugoročnu kaznu. Brži i predvidiv postupak ne znači opraštanje zloupotrebe, nego razlikovanje prevare od poštenog pokušaja koji nije uspio.

Digitalna i zelena tranzicija moraju imati poslovnu računicu

Mala firma nema odjel koji mjesecima proučava novu regulativu. Ako se od nje traži mjerenje emisija, cyber zaštita ili digitalno izvještavanje, mora dobiti jasan vodič, rok i pristupačnu stručnu podršku. Inače će najbolje proći kompanija koja može platiti savjetnika, a ne nužno ona koja ima najbolji proizvod.

Zelena investicija treba biti prevedena na račun za energiju, period povrata, uslov kupca i dostupno finansiranje. Digitalna investicija treba imati cilj: manje grešaka, brža isporuka, bolji nadzor zaliha ili sigurniji pristup podacima. Kupovina softvera bez obuke i promjene procesa često samo dodaje novi trošak.

Šta jedna mala firma može izvući iz izvještaja

Vlasnik ne mora čitati svih 314 stranica da bi dobio korist. Može uzeti 13 dimenzija kao internu kontrolnu listu: registracija i dozvole, finansiranje, vještine, digitalna sigurnost, inovacije, standardi, javne nabavke, izvoz i zelena ulaganja. Za svaku oblast vrijedi zapisati najveću prepreku, instituciju koja odlučuje i dokaz koji nedostaje.

Ako je cilj izvoz, prioritet nisu opće edukacije nego standard, kapacitet proizvodnje, rok isporuke i stabilno finansiranje obrtnog kapitala. Ako je cilj javna nabavka, firma treba pratiti uslove tendera, reference i mogućnost zajedničke ponude. Ako je cilj digitalizacija, prvo treba izmjeriti gdje nastaju greške i zastoji, pa tek onda birati softver.

Izvještaj je koristan i poslovnim udruženjima. Umjesto širokog zahtjeva da se „poboljša ambijent“, mogu tražiti jednu interoperabilnu evidenciju, rok za dozvolu ili javno dostupnu statistiku. Reforme se lakše prate kada imaju vlasnika, datum i mjerljiv rezultat. Broj firmi koje su predale zahtjev nije dovoljan; važni su vrijeme obrade, trošak i udio završenih postupaka.