Kralja stočara zamalo konj pregazio. Izudina iznijela drvo.

Kralj stočara Bosne legne pod konja prije nego što drvo uopšte izađe iz šume. Ne u priči. U kadru. Na početku. Kopito stoji pored tijela, ruka je u lišću, a kruna, ako je ikad bila na glavi, ostane na stazi.

Petnaest sekundi. Toliko treba da se vidi cijela hijerarhija tog dana. Prvo čovjek koji drži stoku, konja i priču o sebi. Onda životinja koja ga ne pita za titulu. Onda žena koja digne stablo na rame i iznese ga, dok se on iza nje još diže sa zemlje.

To je klip. Ispod teksta stoji cijeli, i stoji cijeli YouTube video iz kojeg je izrezan. Video je od 5. oktobra 2026. Kanal je Šumski kuhar Hamdija Ramulj. Naslov je pitom, skoro radnički: Ibrahim i Salih, prvi radni dan, mladi konj ulazi u šumu. Traje 49 minuta i 56 sekundi. Pregleda je preko 59.000. Titlova nema. Zato se početak ne prepričava iz titla. Početak se gleda, i u ovih petnaest sekundi vidi se dovoljno.

Petnaest sekundi, i kruna je na zemlji

Ibrahim Smajić je iz Bukve kod Viteza. Javnost ga već drži uz konja, kola, stoku i sina Saliha. Salih je u tim kadrovima kralj pijaca. Otac, u istom svijetu, nosi onu drugu krunu: kralj stočara. Nije to pečat sa općine. Nije registar grla. To je titula koju kamera sama pravi čovjeku koji živi od životinje i pored životinje, i koji voli da se ta slika drži čistom.

Kruna ne zaustavlja kopito.

Na samom početku klipa staza je strma, lišće, mlado drveće, danje svjetlo kroz krošnju. Čovjek u crnoj majici bez rukava, crveno oko pojasa, ide leđima okrenut kameri, prema konju koji je već na ivici kadra. Konj nije miran. Konj je u hodu, i hod mu je veći od staze. Sekundu kasnije kralj stočara više ne hoda. Na zemlji je. Tijelo mu je nisko, jedna ruka dignuta, prsti u vazduhu, a konj stoji nad tom rukom. Noga životinje je tu, pored njega, ne u nekoj drugoj šumi i ne u nekoj drugoj priči.

To je onaj trenutak koji se u selu prepričava jednom rečenicom: zamalo ga pregazio. Klip tu rečenicu i stavlja preko slike. Nema potrebe da je uredništvo izmišlja. Vidi se. Čovjek je dole. Kopito je gore. Između njih nema ograde, nema pomoćnika, nema titule.

Sljedeći dah on se već diže i hvata. Ruka ide prema konju, tijelo u polučučnju, konj mu okrene sapi i krene dublje u drveće. On krene za njim. Nije to jahanje. Nije to gospodarenje. To je čovjek koji trči za životinjom koja mu je, sekundu prije, prešla preko puta dok je on ležao.

Mladi konj. Prvi radni dan. Tako video sam sebe zove. Prvi dan je upravo ovakav: životinja još nema strpljenja za lanac, za glas, za čovjeka koji misli da je dogovor već postojao. Dogovor postoji u glavi kralja. U nogama konja postoji strana niz koju se ide.

Drvo koje nije htjelo da izađe

Cijeli sat iza ovog klipa nije šetnja. To je izvlačenje. Drva, kola, štrange, strmina, ždrijebac od nepunih godinu dana koji prvi put ulazi u taj posao. Plan je jednostavan onako kako su planovi u šumi uvijek jednostavni dok ne počnu: uveži, kreni, izvuci, spusti na put. Konj vuče. Ljudi usmjeravaju. Stablo izađe.

Plan pukne na prvom ozbiljnom metru.

Konj ne čeka komandu do kraja. Ne drži liniju. Ne stoji dok mu se granu namjesti pod lanac. On krene, a kad krene na toj strmini, čovjek koji stoji ispred njega ili pored njega ima jednu jedinu odluku, i ta odluka traje kraće od rečenice. Ili se skloni, ili ostane gdje jeste. Kralj stočara u ovom kadru ostane gdje jeste dovoljno dugo da završi na lišću, s rukom gore, s kopitom u istom kadru.

Poslije toga ide ono što u ovakvim danima uvijek ide: deranje, hvatanje, „stani“, „polako“, trk kroz granje. U punom videu taj posao traje dok kamera ne ostane bez daha. Vuku se trupci. Veže se lanac. Konj opet potegne. Ljudi opet trče. Izvlačenje koje je trebalo biti prvi radni dan mladog konja pretvori se u dokaz da konj tog dana radi svoj posao, a ljudi svoj ne stižu.

Tu kralj stočara ne izgleda kao kralj. Izgleda kao čovjek kojem je alat živ i koji taj alat nije stigao da zaustavi. Drvo ostane gdje jest, ili krene kud konj hoće, ne kud je lanac nacrtan. Skoro. Zamalo. Te dvije riječi nose cijeli početak. Zamalo pregazen. Skoro izvučeno. Ni jedno ni drugo nije čist uspjeh, i baš zato se gleda.

Ko uđe u video zbog naslova o konju i šumi, prvih minuta dobije baš ovo: nije folklor, nije razglednica Bukvi, nije čovjek koji životinji šapuće i životinja sluša. To je posao koji može da te ostavi na zemlji prije nego što si drvo i taknuo.

A drvo ipak mora napolje. Neko ga mora dići.

Izudina, bilder bez teretane

Tu u kadar uđe Izudina.

Ne ulazi kao gošća. Ne ulazi da se slika pored tuđeg rada. Ulazi leđima, plava kosa skupljena, smeđa majica, farmerke poderane na koljenu, i ide tamo gdje stablo leži. Čovjek u crvenom je iza nje, niži u kadru, još u onom danu u kojem ga je konj već jednom bacio u stranu. Ona se sagne. Ruke na granu. Leđa u posao.

Onda stablo ide gore.

Ne na konja. Na nju. Dugačka grana, crna kora, lišće još na kraju, pređe joj preko ramena i preko lica, a ona je drži objema rukama i nosi je prema kameri, niz onu istu stazu na kojoj je maločas ležao kralj. Izraz joj nije molba za pomoć. Izraz joj je posao. Klip preko te slike stavlja šalu koja nije nježna: Izudina, bilder. U zagradi, onako kako se u Bosni kaže kad hoćeš i snagu i sprdnju u istoj riječi: (de)bilder.

Bilder bez teretane. Bilder u farmerkama. Bilder koji ne čeka da konj dođe k sebi, nego uzme ono što konj i kralj u tom trenutku nisu iznijeli.

To je razlika koju ovih petnaest sekundi ne da sakriti. On je na zemlji jer je stao na put životinji koja je jača. Ona je na nogama jer je uzela drvo koje je teže od priče. Ne treba joj titula stočara. Ne treba joj da konj prizna ko je glavni. Stablo nema mišljenje. Stablo ima kilažu. Ona je digne.

U punom videu Izudina nije ukras Hamdijinog kanala. Ona je ruka koja radi dok se oko nje pravi sadržaj. Komentari ispod tog sata, desetine njih, već pišu istu stvar drugim riječima: ona vuče, ona se ne žali, ona odradi ono što dvojica pored nje razvuku u predstavu. Ovaj klip tu rečenicu skrati na jedan hod. Stablo na ramenu. Šuma iza. Kralj, maloprije pod kopitom, više nije u prvom planu.

Ko hoće sliku čestitog domaćina kojem sve sluša, neka stane prije sekunde u kojoj on padne. Ko hoće sliku žene koja u toj šumi radi jači posao od titule, neka ostane do kraja klipa. Izudina taj kraj nosi bukvalno.

Isti dan, dva lica

Ovo nije neki drugi Ibrahim i neka druga šuma. Ovo je početak istog videa čiji je kraj već druga priča.

Na kraju, oko 48. minuta, isti radni dan ode u drugu stranu. Tu više nema konja kao teme. Tu Ibrahim viče. Viče Salihu. Viče na Boga, i to spusti na svoju rečenicu: afekat ga ufatio. Taj kraj stoji u posebnom tekstu, s cijelim videom, da se ne miješa sa ovim početkom. Ali dan je jedan. Jutro, ili ono što u tom snimku dođe prvo, jeste kopito. Kraj jeste psovka. Između ta dva ide sat u kojem se drvo nije dalo, konj nije stao, i Izudina nije čekala da se muška priča složi.

Tako se kruna troši. Ne na pijaci, gdje Salih ima svoju. U šumi, gdje stočarska kruna vrijedi samo dok te životinja sluša. Čim te ne sluša, kruna je šala, a šalu najbolje vidi onaj ko i dalje nosi drvo.

Hamdija ovdje drži kanal. On je čovjek koji ovaj dan stavlja napolje, sa Izudinom pored sebe, sa Ibrahimom i Salihom u kadru koji dijaspora već zna napamet. Portal ne pravi od ovoga nesreću koja se nije desila. Niko u klipu ne ostane pod kopitom. Niko ne ide u bolnicu u ovih petnaest sekundi. „Zamalo“ je prava riječ, i prava je zato što je tijelo bilo na zemlji, a noga konja u istom kadru. To je dovoljno. Ne treba dodavati lom, krv ni dijagnozu kojih u slici nema.

Treba dodati ono čega u slici ima. Pokušaj. Pad. Konj koji ode. Drvo koje ostane. Žena koja ga digne.

Šta ostaje kad se konj smiri

Ostaje raspored snage, i taj raspored je prost.

Kralj stočara ima konja, priču i titulu. U prvoj minuti tog dana titula ne vrijedi ni koliko jedna grana. Grana vrijedi onoliko koliko je Izudina može podići. Ona je podigne. On se, malo prije toga, diže sa lišća.

Klip je prvi, da se vidi pad i da se vidi rame. Cijeli video je odmah ispod, od početka, da se vidi da ovo nije izrezan trik nego prvi metar dana koji poslije traje još sat. Ko stane na naslovu, propustit će i kopito i stablo. Ko odgleda petnaest sekundi, više ne mora da pita ko je u toj šumi stvarno radio.